Memoari

Danas je žena muslimanka koja praktikuje svoju vjeru najviše uznemiravana, vrijeđana, ponižavana. To joj čine nevjernici, neznalice i griješnici, svjesno ili nesvjesno. Uzrok tome je naravno njihovo neznanje, mržnja prema istini, vjerovanje islamofobičnim medijima ili okretanje glave nakon spoznaje. Govore kako smo ponižene. I ovo nije neki problem, jer ovi su ljudi ionako neznalice, protiv njih se borimo argumentima, pozivamo ih istini i objašnjavamo im.

Međutim, stvarni problem je kad jedna muslimanka, praktičarka, uzdahne, obori pogled i prošaputa: "Zašto svi stalno ponavljaju da je žena u islamu kao dragulj? Ja se ne osjećam ni kao obični prašnjavi kamen."

Razlozi ovakvih osjećanja i razmišljanja su mnogobrojni.

Od žene se traži da izvršava svoje obaveze, što je sasvim normalno, isto se traži i od muškarca. U vjeri postoje obaveze i pravila kojih se moramo držati. Svi mi. Međutim, svi mi imamo i svoja prava, i žene i muškarci, nekad su ta prava jednaka, a nekada različita. Nekad muškarac ima veće pravo a nekad žena, i sve je to mudrost našeg Gospodara i sigurno dobro za nas. On odlikuje jedne nad drugima, pa su nekad žene odlikovane, kao na primjer da je majka tri puta prije oca, a nekad je muškarac odlikovan, kao na primjer da je on glava porodice.

Ali problem nastaje kad žene danonoćno izvršavaju svoje obvaveze a ne traže svoja prava, ili čak i ne znaju koja su to njihova prava, pa ih nikad i ne dobiju, a muškarci naviknu na to.

Najveći razlog je neznanje. Neće žena da nauči svoju vjeru. Nezna svoja prava, a ako ponešto i sazna, ne traži ih. Allah nam kaže: "One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti."

Najprije nauči šta su tvoje obaveze a potom i prava, a kroz cijeli tekst mislim ponajprije na odnose između muža i žene, i trudi se da izvršavaš obaveze, ali traži svoja prava, jer neće ti niko pasti na koljena i poljubiti tvoja stopala jer si se ti tako velikodušno odricala istih. Kažeš mužu da ti ne treba isplaćivati vjenčani dar, iako on to može, eto hoćeš da budeš velikodušna, ne treba on cijepati drva, neka možeš i ti, ne treba on sjediti sa djecom podučavajući ih, možeš ti to sama, ne trebaš ići kod rodbine, treba te on voziti a on baš to i ne voli, ne treba ti ovo ne treba ti ono, halalim ti ovo halalim ti ono, a zauzvrat on ti neće reći: "Ženo, ne trebaš mi kuhati, halalim ti. Ne trebaš ni čistiti kuću, ni oko djece šta raditi. Ne trebaš ništa, samo ti mene voli." E wallahi takvog nećeš naći. Svi će oni tražiti od tebe tvoje dužnosti. Ti na početku možeš se fino osjećati, ja njega volim, radim to radi Allaha, al Allah je taj koji ti je dao da sa svakom obavezom dolazi i pravo. Vremenom ćeš se početi osjećati baš kao obični prašnjavi kamen.

Ovim ne želim reći ženama, hajmo sad na noge pa uznemiravati naše muževe, ići u krajnosti, i ravnati račune za svaku stvar. U braku je ponajprije potrebna bogobojaznost, međusobna ljubav i razumijevanje. Nekad će muž ženi progledati kroz prste, a nekad žena mužu, ali da jedna strana iskorištava maksimalno svoja prava a druga da ih se maksimalno odriče i ne dobiva ih je početak jednog velikog haosa, gdje će ženi puknuti film, pa će pomisliti kako su stvarno svi sa strane upravu kad joj govore kako je ponižena, pa će krenuti njihovim putem, a oni jedva dočekati da je uzmu u svoje šake pa da zarađuju kruh objavljivajući "šokantne ispovjesti jedne muslimanke".

Ja se osjećam predivno kao muslimanka, a ubjeđena sam da je ista stvar i sa drugim ženama koje su naučile vjeru i pronikle u lažno blještavilo svega drugog mimo islama.

Nemam vremena ni da upalim laptop a kamoli da pišem blog, iako imam dosta toga što bih napisala. Svaki dan gosti, musafiri, odlazak na kontrole za djecu, kućni poslovi, sredi prije gostiju, sredi poslije gostiju :)

Samo htjedoh da nas sviju podsjetim na pogubnost lažne nade, ostavljanja poslova za kasnije ili određivanje datuma za početak "novog lista".

Sutra ću to uraditi, početkom sedmice počinjem sa promjenom, nastupom nove godine mijenjam život...sve su to samo izgovori, šejtanska zavaravanja i nada u dug život.

Ako želiš promjenu, promijeni se sad. Ne odlaži pokajanje, pokaj se sad. Zaboravi novu godinu, sljedeću sedmicu, sutra, večeras...ono što imaš je trenutak koji upravo živiš. Upravo sad donesi neku odluku, učini dobro djelo, izgovori neki od zikrova, pošalji poruku prijatelju, nazovi roditelje, osmijehni se supružniku, pomiluj dijete, pročitaj nešto, pozovi nekog u islam...hiljadu dobrih djela imamo priliku uraditi sad, u ovom času, ne odgađaj, možda sutra nećeš biti na zemlji nego pod zemljom.

Prilikom boravka u jednoj od islamskih zemalja, najviše što mi se svidjelo, pored velike ljubaznosti koju arapi pokazuju prema strancima muslimanima, je i jednakost među ljudima. Naravno da se može primjetiti razlika između bogatog i siromašnog ali je ona uveliko manja ako je usporedimo sa zapadnim svijetom. Siromah i bogataš u istoj džamiji u istom saffu, klanjaju se jednom Gospodaru, obojica obučeni u tradicionalnu bijelu dugu košulju. Nakon namaza selame se, rukuju, i kao braća razgovaraju. Pred Allahom je bolji onaj koji je bogobojazniji.

Tako jedne prilike, bili mi vani, prolazimo pokraj džamije i čujemo ikamet, namaz se uspostavlja. Kao što je obaveza muškarcima, moj muž je krenuo da obavi namaz u džematu. Ja nisam imala abdest, a samnom bio moj jednogodišnji sin. Ne bih stigla s njim da idem tražiti abdesthanu, pa cijela procedura sa odjećom, odlučim da sačekam muža u džamijskom dvorištu. Sjela sam na stepenicu, dok je mali trčkarao i igrao se. Inače u džamijskim dvorištima nakon namaza dolaze žene koje prose ili prodaju maramice kako bi zaradile koju paru. To su pokrivene žene, a mnoge od njih ili nose nikab, ili ga stave dok su tu, jer nakon namaza bude puno muškaraca u dvorištu. I dok sam ja tako sjedila, muškarac koji je pošao na namaz sagnu se i stavi novčanicu ispred mene. Ja sam ustala, i pokazala mu rukom na drugu ženu koja je prodavala maramice, u taj čas je on vidio i mog sina, i shvatio da nismo arapi, i da ne prosim (elhamdulillah). Otišao je i dao novčanicu drugoj ženi. Ono što me je fasciniralo tada je bila ta jednakost, jer ta žena i ja smo izgledale isto, pokrivene. On nije vidio ništa osim komada crnog platna. Bas kao što i jesmo pred Allahom jednake, osim po bogobojaznosti.

Kad umremo, svi ćemo nositi istu odjeću, i leći u istu zemlju od koje smo i stvoreni. Ono po čemu ćemo se razlikovati jesu naša djela.

Hvala Allahu koji me je učinio neovisnom od ljudi, jer nije lijep osjećaj sjediti na vrelini sunca, udišući pustinjsku prašinu da bi dobio novčić za koji jedva kupiš kiflu. A nekad ne dobiješ ni to. A opet hvala Allahu kad ima i ljudi koji udjeljuju sadaku onima kojima je potrebno. Allah jednima daje, a drugima uskraćuje kako bi jedne iskušao sa drugima. On najbolje poznaje šta je za nas najbolje.

Pravog muškarca, s kojim ćete trajati
nećete prepoznati po izgledu, po diplomi, ni po inteligenciji.
Onog pravog prepoznat ćete po načinu na koji vas drži za ruku,
kako vas ljubi, i naposljetku kako vas grli.
Ni prečvrsto da ostanete bez zraka,
a ni prelabavo da nestanete bez traga.
Pravi vas drži taman onako da znate čiji ste.

Jutros ustanem, doručak djeci, kahvu mužu, operi djecu, obuci ih, ono malo opet gladno, odem u toalet, ono malo se opet ukakilo, hajmo opet ga presvuci, ahh sad je pospan, uspavaj ga, idemo sad čišćenje, kuhinja, dnevna, spavaća, hodnik, toalet (srećom pa imam dvosoban stan), sve operi, usisaj, izdžogiraj, složi veš po ormarima, između toga je opet bilo hranjenje i presvlačenje bebe, pogledam na sat, otišlo tri-četiri sata u čišćenju, al je sve blistalo barem. Najaviše se gosti. Taman, rekoh, spremna sam :) Iako sam planirala malo sjesti i odmoriti, napraviti sebi čaj i malo prosurfati, nešto korisno poslušati...al nema veze, volim goste. Došli gosti, slušala malo tuđe probleme, djeca napravila haos po kući, igračke rastrpane, spavaća urnebes, skakali po posteljini, podovi i tepih (srećom imam samo jedan mali) puni smeta, grickalica...ostali mi sudi od kahve, kolača. Hajd to operi, beba se ukakila do pola leđa, sve izašlo iz pelene, hajd ga kupaj i presvlači, pa onda pravi ručak (ili bolje reći večeru). Jedemo, pa opet čišćenje kuhinje, jedan viče: "Mamaaaa, peri meee." Drugi plače, hoće malo ljubavi, izgleda, ahh ok. habibi pomogne, ode on da opere malog, pokupi igračke, pronosa bebu, malo mene zasmijava...ima i on svojih obaveza. Spremaj na spavanje djecu, mazi, pričaj priču, sagni se tamo, pokupi ovo, prebriši ono. Ahh, ne mogu više, okrenem se oko sebe, stan nije čist, ostalo neusisano nakon gostiju, malo razbacano, nisam prebrisala posuđe, i još hiljadu malih poslova. Ahh :( Ma ne mogu sad krhati po kući, prošlo je deset, buniće se komšije, čekaju na našu malu grešku, kako bi nam zamjerili. A i blago njima, od našeg islama i oni imaju koristi, jer ih ne smijemo uznemiravati. Ma idem upaliti laptop, da onako sa pola zatvorenih očiju provjerim poštu i nešto napišem. Valjda će dan sutra biti više ispunjen korisnijim stvarima, inšaaAllah. Ma i ovo je korisno, i velika nagrada za ženu ako ima iskrenu namjeru, ali brate mili,  duša se ne smiri uz usisavanje (makar ono bilo sa nijjetom obožavanja) kao što se smiri uz neki propisani ibadet, kao stjecanje znanja, učenje Kur'ana...

Biti domaćica, majka, supruga, znači biti aktivan (ili barem spreman za aktivnost) 24 sata na dan. Al barem znaš zbog čega si na ovom svijetu, znaš ko si, odakle si, kuda ideš. Pogledaš u svoju djecu kako mirno spavaju, presvučeni, nahranjeni, sve tvojim rukama (Allahovom milošću). Zadovoljni svi, muž, djeca, gosti, komšije, ma odmah sam i ja zadovoljna, još da Allah ukabuli, pa elhamdulillah.

Da li nam je u praksi da se ponekad samoobračunamo? Koliko to često činimo? Je li svake noći, svake sedmice, mjeseca, godine, ili čekamo da nam račun bude sveden na Danu obračuna. Ispitivajući svoju dušu, uvidjela sam da je to teško uraditi, osim onima kojima se Allah smilovao, jer je najteže pogledati istini u oči, i priznati sam sebi koliko smo natovareni grijesima i propustima. Opasna je to igra, to znaju oni koji su spoznali da nam je šejtan otvoreni neprijatelj, i koliko je duša podložna zlu. Zavarava nas lažnom nadom, uljepšava nas nama samima, mahane drugih ljudi nam prikazuje ogromnim, zaposli nas istraživanjem tuđih života, a što je još gore i tuđih namjera, tako da pomislimo da je sve oko nas zlo, grijeh, licemjerstvo, a da smo mi ipak tu negdje među spašenim. I tako iz dana u dan, ne čistimo svoje srce niti korimo svoju dušu, tako da nam srce postane tvrdo, osorno i crno pa više ni ne osjeća potrebu za čišćenjem, niti za samoobračun, postaje zadivljeno samim sobom, grijeh ga ne peče, ili ga tek malo oprži ali se ono iznova vrati u nemarnost. Kad činimo djela, da li očistimo svoj nijjet, kad raspravljamo šta nam je cilj?

Prilikom jedne bitke Ali, radijallahu anhu, je oborio jednog nevjernika i htjede ga ubiti, ali ovaj pljunu Aliu u lice, pa se Ali okrenu od njega, i ne htjede ga ubiti. Upita ga ovaj za razlog, a on mu reče: Htjedoh te ubiti u ime Allaha, ali kad si me pljunuo, uvrijedio si moj ego i nisam htio da te ubijem radi svoje srdžbe.

Žao mi je što vidim veliki broj rasprava u kojima se ne želi Allahovo Lice niti Istina, nego tek onako da se raspravlja, da se procjenjuje nivo znanja, ili da se ponizi sagovornik. Svako neka sebe preispita, neka radi na  čišćenju svoga srca, duše, namjere i djela. Počnimo se mijenjati, ne vi mene niti ja vas, nego svako sebe, svako je gazda svoje duše, sami sebe najbolje poznajemo, zavirimo u mračne hodnike naših srca i krenimo od najsitnijeg dijela. Zaista se iman povećava dobrim djelima a smanjuje sa grijesima.

Sufjan es-Sevri prenosi da je Ebu ed-Derda radijallahu anhu rekao: "Ko se bude mnogo sjećao smrti malo će zavidjeti i nasilje činiti".

Kažu mi da imam smisla za pisanje. Hmm, sad se zapitah je li to stvarno tako, pošto evo već nekoliko minuta sjedim i razbijam glavu šta da napišem, a tek mi je prvi post. Možda je prvi i najteži. Šta reći, kako se predstaviti, kako zainteresirati...mahh neka bude sve onako spontano, pomislih. Valjda će inspiracija tek onako nadoći dok budem prala posuđe. Pitam se hoću li sad po cijeli dan samo misliti na blog, postove, komentare...ne, ne, to bi bila prava greška s moje strane da zapustim svoju dušu, samopreispitivanje, realan život, svoj tren u svijetu, ljude oko sebe. Želim samo da kad mi dođu misli, da ih istresem negdje, podijelim i dobijem savjete, i nastavim sa svojim životom, jer ako budem mužu probijala glavu sa svojim razmišljanjima i stavovima (a često ih i mijenjam), trebaće mi puno više vremena ( a nemam ga) za objašnjavanje i razjašnjavanje, uzevši u obzir njihovu vještinu slušanja i učestvovanja u razgovoru. Ako je već monolog, neka bar bude pismeni, da se mogu kasnije vratiti na njega, da pratim svoj napredak, svoju izgradnju ličnosti, da se ismijem sama sebi i korigujem svoja mišljenja.